- Narodna srtranka: Zašto vlast ignoriše savete stručnjaka? - 14 јануара, 2021
- U Vojvodini 483 novoobolelih od kovida 19, u Novom Sadu 109 - 14 јануара, 2021
- Muškarac iz Sečnja uhapšen zbog incidenta u ugostiteljskom objektu - 14 јануара, 2021
Pisao:Borislav Pekić
Imajući u vidu da tekući, svakodnevni, mirnodopski građanski život, celom kožom izložen i vidljivom i ultravioletnom zračenju nacionalsocijalističke ideologije i praksisa, pruža, ako ne dublje, svakako šire, raznovrsnije, komotnije polje za literarnu nameru – ispitivanje rađanja i razvoja totalitarne svesti kroz intelektualni otpor njenim ispoljavanjima – nego što ga daje jedno izvanredno, kulminativno, u uslovima takozvane građanske civilizacije, ipak neprirodno stanje kao što je rat, pa sad u njemu još i tako specijalizovana struka kao što je policija, možda bi umesnije bilo da profesor Konrad Rutkowski bude istoričar, bude intelektualac, vaspitan na najboljim tradicijama evropske filosofije, bude sve što mislim da jeste, ali ne i policajac u nemačkom ratu, nego cenzor u nemačkom miru.

Pisma iz tuđine
8. maja 1940. Čemberlen, tvorac „minhenskog mira u novom veku“ i najgori predsednik u njemu, sreo se u britanskom parlamentu sa svojim Voterluom. Ishod glasanja o poverenju ispravno je shvatio kao nogu u tur i podneo ostavku, ustupajuči mesto glasovitom „ratnom huškaču“ Čerčilu.
Istini za volju, kako se Britanija za rat pripremila, u čemu on snosi krunsku krivicu, zacelo i nije bilo vlade koja bi ga u prvoj godini uspešnije vodila. (Ili su Englezi i ratne pripreme shvatali kao „uznemiravanje g. Hitlera“ ili ih nisu smatrali važnim za njegovo dobijanje, jer su i nas 1941. u sukob s Nemačkom gurali, premda su znali da smo za sukob spremni još manje nego oni.)
Čemberlenov pad nije toliko posledica prirodnih britanskih ratnih poraza koliko poraza neprirodne politike smirivanja g. Hitlera pre no što je sukob izbio. Stalo se na logičko stanovište da onaj ko je navikao da nekoga ne ljuti ne može s njim ravnopravno vojevati, jer rat podrazumeva vređanje suparnika tamo gde ga najviše boli.
Nas, međutim, ne zanima Čemberlen nego britanska štampa. Razgnjevljen „nepatriotskim“ držanjem narodnih poslanika koji su ga oborili, lord Kimsli, vlasnik uglednih listova „Sandej Tajms“ i „Dejli Skeč“ 8. maja1940. piše palom premijeru pismo ukome žali: „što ne raspolaže silom da te nepokorne elemente nekoliko dana podvrgne germanskoj disciplini koja je barem efikasna i rodoljubiva“.
Bio je to oproštajni pean Čemberlenu pokornih najamnika britanske štampe, koja se u predratnim godinama, sledeći pacifikatorsku strategiju vlade, s usamljenim izuzetkom „Jorkšajr Posta“, na sve načine trudila da ne naljuti g. Hitlera. Čuvena sa slobode i nezavisnosti, britanska je štampa postala nezvanično zvanični biro za informacije predsedništva britanske vlade.
Britanci su konstantno obmanjivani u pogledu ratne opasnosti i stvarnih namera g. Hitlera kojeg nije trebalo ljutiti samo zato što je sam sebe umeo naljutiti kad god je hteo i kad god mu je trebalo.
Živeli su u mraku, u kome ih je držala slobodna štampa. Probudile su ih bombe, ne istine Sedme sile, kojih da je za vremena bilo možda ni oružje, Prva sila sveta, ne bi morala progovoriti.
Sumorna sećanja na 1939. nisam upriličio zbog Engleza. Nemam prava da im prebacujem kratkovidost. Partijski očevi i oci današnjih komunista, takođe su se jedno vreme utrkivali u udvaranju Nemačkoj i smirivanju g. Hitlera.
Uzaman. G. Hitler se nije smirio. G. Hitler se nije smirio jer se nije hteo smiriti. Hteo je Lebensraum. Samo su ga teritorije smirivale.
I dok je Engleska mogla da ih daje, jer tuđe behu, pa joj nije padalo teško kao Austriji ili Češkoj, čije su bile, sve je teklo glatko. I za naše komuniste sve je išlo glatko dok je Engleska sama otplaćivala svoju povesnu indolenciju.
Čim je napadnuta Sovjetska Unija, njihova duhovna domovina, umesto da se i dalje trude da g. Hidera ne Ijute, naljutiše se sami. Tako smo, umesto pitome danske okupacije, dobili krvav srpski građanski rat.
Princip smirivanja smo praktikovali toliko puta u spoljnoj politici koliko smo ga puta izbegavali u domaćoj. Iz naše miroljubivosti jedino su bile isključene egzotične tiranije, pa ni one uvek, i zapadne demokratije, čak i kad nam od pomoći behu.
Na poslu nije stara ratobornost već stara ideologija. Pošto smo se, posle 1948., dovoljno nagrdili Sovjeta – a i vice versa – trpali smo u zatvor one koji su to s mnogo manje žestine tek imitirali. l opet da se Sovjeti ne naljute.

Nismo hteli srditi ni g. Gadafija, ni g. Idi Amina, ni g. Haila Selasija, ni g. Bokasu, ni g. Čaušeskua. Ovog poslednjeg nismo hteli nervirati, iako je raseljavanjem izdašno nervirao naše saplemenike u Rumuniji, a iz Đerdapa uzimao više vode nego što mu pripada i time nervirao nas. To mi je nekako i jasno.
Nismo hteli da nam se kaže kako smo pristrasni, jer su nam rumunski Srbi bliski, pa bi to bilo očevidno strančarstvo. Nije mi, međutim, jasno zašto smo se ustezali da ljutimo g. Bokasa koji nije jeo naše nego vlastite sugrađane i gde nas za osobnu zainteresovanost niko nije mogao optužiti.
Sad, eto, nećemo da nerviramo g. Homeinija. Razumeo bih oklevanje da je g. Ruždi naš pisac. Nije, na sreću. Slobodni smo ga bez moralnog rizika u odbranu uzeti, kao što smo uvek činili kad su u pitanju drugi: tuđa sloboda, tuđa pravda, tuđa teritorija, tuđ interes, tuđ narod.
Istrošeni na tuđim nevoljama, pomalo smo zakasnili u razumevanju sopstvenih. Isuviše smo dugo plakali nad tuđim grobovima da bi nam nešto suza ostalo za naše.
Da ne naljutimo g. Homeinija, nismo odložili posetu njegovog predsednika vlade, kao što su učinili Austrijanci, mada bi kod njih s domaćinom imao o čemu da ćaska. Ako ni o čemu drugom, a ono o krapinskoj balistici.
Da ne naljutimo g. Homeinija, nismo izbegli konferenciju za štampu i tako mu onemogućili da kaže: „Crna strela smrti je odapeta i leti prema srcu bogohulnog kopileta Ruždija“ i domaće indijanske ratne igre unapređuje s naše teritorije, stojeći nogama na našem državnom obrazu.
I, najzad, da ne ljutimo g. Ruždija, oštećujući mu samopoštovanje, koje se stiče samo u potpunoj usamljenosti, mi ga ne uzimamo u zaštitu.
Jedino se nismo libili da primedbama na ovaj diplomatski promašaj ljutimo svog ministra spoljnih poslova, druga Lončara. To možemo. Naša je kost.
Možemo, ali ne uspevamo.
Dnevnik, 1971. godina
Posle 1933. i Hitlerovog preuzimanja kancelarstva Reicha, započeto je s procesom „A“, metodičnog, rigoroznog saobražavanja i prilagođavanja nemačkog života nacionalsocijalističkom modelu. (Izraz „Gleichschaltung“ znači, zapravo, „izravnavanje, ujednačavanje, jednoobrazovanje“.

Cilj je bio, na industrijskoj traci ideološke i propagandne mašinerije Stranke, čije je gorivo bila skladna mešavina fanatizacije i policijskog terora, vere i straha,, a po logičnoj šemi, po kojoj su A i B jednaki među sobom, ako su oba jednaka sa D, proizvesti novu felu građana, nepoznatu haotičnom i nestabilnom iskustvu demokratije, fele, čija bi krunska vrsnost – ono što je u klasičnih Grka slavna Arete – bila dobromisleća jednoobraznost ili jednoobrazna dobromislenost, kako u pogledima na svet, tako i u ponašanju u tom svetu.)
Na svim područjima javnog delovanja zavedena je stroga cenzura i ustanovljen razgranat aparat državne i partijske kontrole, koji se starao da se ovaj proces formiranja „idealnog građanina“, kome su još od biblijskih proroka i Platona mislitelji posvećivali pretežan deo vremena, u nastojanju da logičkim idejama na temu bar malo uravnoteže uticaj života, što je od nas, s prilično razloga, činilo rđave građane; koji se, dakle, brinuo da se „Gleichschaltung“ što manje remeti i obstruira rđavomislećim, neprijateljskim, razornim idejama preživelog građanskog društva.
Budući nadčovek, zaštićen od opterećenja slobodne volje i zbunjujuće, ponižavajuće uloge Buridanovog magarca pred izborom, imao je najpre da ojača u hranljivom hilusu ideološke čistote i isključivosti, kao u placenti potpuno da se oformi, pa tek onda izloži iskušenjima, kritike.
(U međuvremenu će ga vojna industrija snabdeti izvesnom količinom teškog naoružanja, u svakom slučaju dovoljnom da se suprotstavi i onoj najtežoj.) Imajući u vidu da tekući, svakodnevni, mirnodopski građanski život, celom kožom izložen i vidljivom i ultravioletnom zračenju nacionalsocijalističke ideologije i praksisa, pruža, ako ne dublje, svakako šire, raznovrsnije, komotnije polje za literarnu nameru – ispitivanje rađanja i razvoja totalitarne svesti kroz intelektualni otpor njenim ispoljavanjima – nego što ga daje jedno izvanredno, kulminativno, u uslovima takozvane građanske civilizacije, ipak neprirodno stanje kao što je rat, pa sad u njemu još i tako specijalizovana struka kao što je policija, možda bi umesnije bilo da profesor Konrad Rutkowski bude istoričar, bude intelektualac, vaspitan na najboljim tradicijama evropske filosofije, bude sve što mislim da jeste, ali ne i policajac u nemačkom ratu, nego cenzor u nemačkom miru.
Dnevnik, 1976. godina.
Zapanjujuća je naša sposobnost da i najjasnijim postupcima pripisujemo mutne povode, da jednostavnim činovima pronalazimo i najsloženije i najneverovatnije motive. Slušao sam preko Radio Londona mladog istoričara, koji je, kao radnu hipotezu, doduše, između drugih „dosadnijih i banalnijih“, izneo mogućnost da je Adolf Hitler preduzeo istrebljenje Jevreja „za njihovo sopstveno dobro“.

Dobro, u biblijskom smislu potopa koji otrežnjuje. Hiler je, naime, potajni obožavatelj Jevreja, možda i procentualni Semit, shvatio da taj učmali narod, na poslednjem stepeniku utapanja u druge etnike, pred konačnim gubitkom identiteta, samo uistini velika i opšta, takorekuć kosmička nevolja, može sačuvati, regenerisati, pa možda i ponovo u Obećanu zemlju vratiti.
Lek je, priznao je mladi istoričar, svakako bio nešto prejak, ali to nije krivica pronalazača, odnosno Hitlera, nego onih koji su ga neumešno administrirali. Govornik se nije upuštao u mogućnost da neko daleko pokoljenje učmalih Jevreja, lečenih u Auschwitzu i Buhenvaldu, lišeno naše uskogrudosti, stavi Hitlera u isti red s Mojsijem i proglasi inspiratorom i vođom drugog izlaska, ali je ta mogućnost sablasno lebdela eterom, pre nego što sam odustao da radio izgazim, nego sam ga samo isključio …
Poznavaoci naših nacionalnih vrlina i mana tvrde da smo na strani snalažljiviji nego kod kuće. Znameniti neradnik sa Čubure, kad su mu dosadila prebacivanja radnog naroda, otputovao je u Hanover, i sad živi tamo kao prosperitetni trgovac, mada se još uvek ne zna – od čega.
Zatvorski abonent u Šapcu, drži u Minhenu uglednu Agenciju za nekretnine, čiju prirodu nisam sasvim uspeo da shvatim. K. D. je u Beogradu stanovao preko puta mene, u jednom od svetlarnika s najekskluzivnijim pogledom na kante za đubre, u Londonu se kod njega penjete liftom, kojim upravlja jedan istočnoevropski admiral.
Najslabijeg đaka svog razreda – ako sebe izuzmem – sreo sam u avionu, kako puši „Havanu“, pije „Glenfiddich“ (Pure Malt Whisky), i s jednim holandskim fabrikantom trikotaže, uz naglasak i manir člana konzervativnog „Monday Club“-a, a u svetlosti dolarskih kolebanja, raspravlja o svetskoj monetarnoj reformi…
Da pribrojim ovim nacionalnim snalažljivostima i sebe. U Beogradu sam bio neko ko se, s vremena na vreme, na ovaj ili onaj način, primećuje. U Londonu me niko nikad ni na koji način ne primećuje. Zar to nije izvestan uspeh?…
Be First to Comment