1

Dr Fric: Slušam samo pank i ništa više

Knjigu „Život s idi(j)otima“ napisao sam jer sam želio objaviti priču koja do sada nije objavljena, a koja govori o jednom rokeru, jednom pank sastavu u vremenima mira i rata.

Foto: Dejan Vlaović

Do sada smo mogli pročitati sve o turbulentnim godinama raspada bivše države, ali ja sam umjesto puške na ramenu s mojim bendom i još mnogim drugima imao gitaru. Vjerujem da će ljudi sa zanimanjem pročitati kako su se KUD Idijoti, ali i ja kao dio benda snalazili na rok sceni koja se raspada zajedno s državom. Oduvijek sam pisao, pa mi se knjiga nametnula sama po sebi kao jednostavna potreba za pisanjem i želja za dokumentiranjem jednog vremena. Sve to naravno iz kuta iz kojeg većina ljudi nije imala priliku sagledati. Izdavač knjige za Srbiju, čija bi promocija trebalo da bude u maju, jeste Dalas rekords. Nadam se da će tom prilikom biti dovoljno prostora da se ponovno sretnem sa publikom KUD Idijota – kaže za Danas Nenad Marjanović – Dr. Fric, basista legendarnog pulskog pank benda KUD Idijoti.

* Koje godine si postao član KUD Idijota i kako si došao u kontakt sa bendom?

– Pokojni pjevač Tusta, bubnjar Ptica i ja došli smo u razmaku od par mjeseci. Ja sam u bend ušao početkom 1985. godine. Pula je grad u kojem se vrlo brzo proširi da netko nešto svira, a ja sam prije dolaska u KUD Idijote bio u bendu Besposličari, u kome je kasnije svirao lider Sponsa Romeo Đomlija i današnji bubnjar Atomskog skloništa Stipica Bobić. Kada smo se razišli, pozvao me Sale Veruda u KUD Idijote, što sam ja odmah prihvatio.

* KUD Idijoti su uvek bili veoma dobro primljeni u Beogradu. I danas, iako grupa više ne postoji, i dalje uživa veliku popularnost i ugled među pank ali i rok publikom. Kako objašnjavaš tu vezu Idijota i beogradske publike?

– Beograd nas je odmah prihvatio, još od 1987. godine uspjeli smo stvoriti brojnu publiku koja je uvijek dolazila, a mi smo uvijek s posebnim nabojem dolazili u Beograd. Mislim da smo jedan od rijetkih bendova koji nikada nije prekidao odnose ni sa kim u bivšoj Jugoslaviji, bili smo svoji i znali smo da je naša publika izvan isključivosti, znali smo da se obraćamo ljudima poput sebe, nitko nije mogao prekinuti taj odnos. Mislim da je naša veza s publikom bila iznad muzike, radilo se to prije svega o ljudskosti.

* Molim te priseti se događaja iz Italije kada je karabinjer upao na binu dok ste izvodili obradu pesme „Bandijera rosa“. Da li je tačno da je predstavnik ambasade SFRJ uložio zvaničan protest zbog incidenta?

– Predstavljali smo Jugoslaviju na festivalu mediteranskih zemalja, a naivni kakvi smo bili, svijet smo dijelili na oni koji slušaju pank i one koji slušaju metal, za nas nisu postojale druge razlike među ljudima. Na tom smo koncertu odsvirali na bis „Bandijera rosu“, što je izazvalo sukob u publici. Potukli su se predstavnici neofašista s pankerima anarhistima, a mi smo tek nakon incidenta shvatili šta se dogodilo. Pokojni Tusta je mislio da je čovjek koji se popeo na pozornicu neki panker, pa ga je gurnuo natrag u publiku. Kasnije se ispostavilo da je u pitanju talijanski policajac koji je htio prekinuti koncert. Pošteno su se tukli dolje u publici, udarali palicama, kamenjem, ali nas nitko nije dirao. Kasnije se kod nas u apartmanu pojavio predstavnik Jugoslavije, kulturni ataše Jovan Premeru, koji je uložio protestnu notu Italiji. Nastao je incident koji je nas u stvari zabavljao, bilo nam je smiješno sve što se desilo.

* Možeš li evocirati uspomene na koncert Idijota sa Partibrejkersima održan neposredno pre zbivanja u Borovom Selu kojim su faktički i počela nesrećna ratna zbivanja u Hrvatskoj?

– Bio je to koncert u Daruvaru pred 1. maj 1991. godine. Koncert je bio početak kraja, tek smo tada shvatili da se ljudi dijele i da stvari neće biti dobre. Svirali smo na nekom betonskom rukometnom igralištu i ljudi su se podijelili u svije grupe – jednu koja je skakala kada smo svirali mi iz Hrvatske i drugu koja je stajala i bojkotirala. Kada su počeli svirati Partibrejkersi, samo su se izmijenili, ali na sreću nisu se tukli. Tada smo i jedni i drugi shvatili da nas čeka rat.

* Kako je izgledao rad KUD Idijota u prvim godinama raspada Jugoslavije? Je l’ ste tada svirali samo po Istri ili i u drugim delovima Hrvatske? U to vreme je na čelu Hrvatske bila desničarska vlast, a Idijoti su se uvek deklarisali kao levičarski bend.

– Svirali smo u NJemačkoj, Švicarskoj dok se nije skroz zaratilo, a onda smo bili oslonjeni na Sloveniju, tamo smo se susretali s bendovima iz ostatka Jugoslavije. Hrvatsku smo svirali i bez obzira na ludilo i rat. U svim većim gradovima imali smo brojnu publiku. Sviralo se manje, ali se sviralo, no mi smo bili kao što kažeš ljevičarski bend i privlačili smo takvu publiku, mahom mlade ljude, intelektualce, puno ja danas afirmiranih pisaca, režisera, glumaca doktora odrastalo uz naš stav i našu muziku. Tada su bili klinci, a mi smo im bili mala oaza slobode. Jer, tada je Hrvatska imala desnu vlast, ali takva je vlast u Hrvatskoj manje-više konstantna.

* Zbog čega si napustio KUD Idijote i kada je to tačno bilo? Da li je bila reč o svađi u bendu ili su u pitanju bili neki drugi razlozi?

– Došlo je do zasićenja, umora, pojeo nas je rat, vječita borba s vjetrenjačama, uz to i međusobno smo se sve više razlikovali, mene i Pticu, kolegu s kojim i danas radim zanimale su i druge stvari. Radili smo u medijima, snimali filmove, bili radijski i televizijski voditelji, imali smo širi spektar interesa. Bilo je to krajem 2000. godine. Nismo se razišli u ljubavi, jer na kraju ljubavi više među nama nije niti bilo.

* U Puli je prvenstveno zahvaljujući KUD Idijotima nastalo dosta dobrih pank bendova. Da li bi mogao da izdvojiš neki? Možeš li da preporučiti neki dobar mladi bend iz drugih delova Hrvatske ili regiona?

– Pa ono što je meni mlado drugima su veterani, meni su i Hladno pivo i Goblini mladi bendovi, a bio bih licemjer kad bi sada opisivao scenu – ne pratim ništa, slušao sam pjesme s kompilacije „Tribute to KUD Idijoti“ i to je to. U više sam navrata napomenuo da ja muziku više ne volim nego što je volim, pa od muzike sam slušao sam bendove poput nas, dok me većina ostalog nervirala. Ne volim ni narodnjake, ni ozbiljnu muziku, džez mi je dosadan, hip-hop sterilan, bluz nebitan, puno više me muzike ne zanima nego što me zanima.

* Da li planiraš da se vratiš u pank kao muzičar?

– Ne razmišljam o tome, sve što bi sada radili bilo bi lošije od KUD Idijota, pa onda stvarno ne vidim zašto bi to radili. A ako mi se svira, zasviram za sebe, za prijatelje…

Novinarstvo i rok galerija

* Suvlasnik si portala Regional ekspres. Otkud ti u novinarstvu?

– Pa oduvijek sam piskarao i volio pričati, kasnije je ispalo da mi je to velika prednost. Najprije sam se zaposlio na lokalnom radiju, pisao sam kolumne za više novina i na kraju sa suprugom i bivšim bubnjarom Pticom pokrenuo prvi ozbiljni istarski veb portal. Definitivno najjači istarski info njuz portal, u prosjeku zapošljavamo desetak ljudi, puno radimo, ali se bavimo samo istarskim temama. Sada sam već u fazi odlaska iz novinarstva. Razmišljam o otvaranju rok galerije, pisanju, izdavaštvu, sve me manje zanima pisanje za medije, naravno ako izuzmemo moj klub NK Istru 1961, za koju se već godinama moram boriti, ni sam ne znam zašto. Ali, ispalo je da kad sve krene po zlu, ja moram razbucati one koji uništavaju pulski sport.

Namjerno sam slučajno zalutao

* Nedavno si primećen na protestu „1 od 5 miliona“ u Beogradu. Kako si se obreo tamo?

– Rođaci moje supruge Pavle i Draško su redovno na protestima. Otišao sam jer je to meni prirodan ambijent. Donekle mi je jasno što se u Srbiji događa pa sam otišao pogledati o čemu se radi. Naletio sam na jedan zanimljiv transparent, uslikao se i onda je to postao hit na Fejsbuku, eto reklo bi se namjerno sam slučajno zalutao.

Prenosimo: Danas.rs

One Comment

Ostavite komentar